Uprkos opštem slaganju o ogromnom značaju i mogućnostima djelovanja i uticaja pozorišta za djecu i mlade, ono kod nas ima imidž „drugorazrednog pozorišta”, a zapravo u Crnoj Gori takvo pozorište ne postoji, zaključak je onlajn tribine koja je vođena juče, među uglednim domaćim stvaraocima povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade koji se danas slavi. Petar Pejaković, reditelj i direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu, Ivana Mrvaljević glumica i direktorka Gradskog pozorišta Podgorica, Davor Dragojević, glumac Gradskog pozorišta te direktor Međunarodnog festivala lutkarstva, Dejan Đonović, glumac i pjesnik za djecu, Lidija Dedović, rediteljka i umjetnička direktorka Kraljevskog pozorišta „Zetski dom”, Mirko Radonjić, reditelj i Maja Todorović, dramska spisateljka, podsjetili su da kulturna politika za djecu i mlade u Crnoj Gori nije definisana. Zato su od velikog značaja sve pojedinačne inicijative.
Svi učesnici onlajn tribine su se složili da se u Crnoj Gori ne posvećuje dovoljna pažnja djeci i omladini, pa kao posljedica toga nema ni društvenog podsticaja razvoja dramske scene za djecu.
Pejaković je rekao da ga uvijek negativno fascinira činjenica da imamo državu na tlu Evrope, da je 21. vijek uzeo maha, a da u toj državi nema nijednog cjelovitog, posvećenog i profesionalnog pozorišta za djecu, dok je Dragojević konstatovao da „pozorište za djecu i mlade, nažalost, u Crnoj Gori ne postoji”.
- Jedna lutkarska predstava u dvije godine i jedna dječja dramska godišnje. Premalo za jedan grad u kome živi 50 hiljada djece uzrasta do 13 godina. U ostalim gradovima nema ni toliko – kazao je on.
Đonović je podsjetio da Crna Gora nema ni jedno profesionalno pozorište za djecu i mlade, a takav žanr njeguje samo podgoričko Gradsko pozorište, koje od svog osnivanja 1951. godine nema matičnu scenu.
Kultura za djecu i mlade, onakva kakva postoji u nekim društvima, kod nas ne postoji, niti u crnogorskom društvu uživa status neophodnog segmenta odrastanja, zaključila je Ivana Mrvaljević. Položaj Gradskog pozorišta, koji „ima lokalni značaj i samo željom određenih lokalnih kulturnih institucija iz pojedinih gradova i sopstvenim entuzijazmom i dalje ima najznačajniju ulogu u pozorišnom stvaralaštvu za djecu i mlade u Crnoj Gori”, govori u prilog tome.
Pozorište za djecu i mlade ne postoji, osim velikog truda Gradskog pozorišta Podgorica da opstane u nemogućim i društveno okrutnim uslovima nemanja sopstvene zgrade, istakla je Lidija Dedović.
Kada je pozorište za djecu u pitanju, pored države zakazali su i kulturni radnici, misli Mirko Radonjić, koji je ukazao na potrebu teatra za adolescente, koja u Crnoj Gori uopšte ne postoji.
Todorovićeva, koja je autorka nekoliko dramskih tekstova za djecu, istakla je da se obrazovanje mladih ne doživljava dovoljno bitnim, ni kod nas, ni u svijetu.
Takođe, učesnici u tribini su se složili da bi postojeća pozorišta trebalo podstaći ili obavezati da imaju barem jednu pozorišnu produkciju posvećenu djeci ili mladima u sezoni.
Pejaković je istakao da dolaze mladi ljudi sa raznim sposobnostima i novim energijama, koji posvećeno i iskreno prilaze radu za djecu i sa njima, što uliva dodatnu snagu i motivaciju da se svi dalje unapređujemo i predanije razvijamo pozorišno stvaralaštvo za djecu i mlade”.
Onlajn razgovor je vodila Maja Mrđenović, predsjednica Izvršnog odbora ASSITEJ centra Crna Gora koji je tribinu organizovao u saradnji sa redakcijom elektronskog časopisa Udruženja pozorišnih kritičara i tetrologa „Peripetija.me”.
S.Ć.
Najbolji vaspitni proces
Dramska umjetnost nam omogućava da prvi put pristupimo zajednici izvan svoje porodice, a to činimo u trenucima kad igramo onu igru koja je tako tipična za djetinjstvo, poručile su Malala Jusafzai, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2014. godine i Đulija Klara Kesous, Uneskova umjetnica za mir u poruci povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade.
„Dijete shvati da njegov svijet postoji kroz igru sa stvarnošću, a dijete može učiti samo iz sitnih iskustvenih trenutaka jer još nije svjesno obrazaca, pravila i dogmi... Oni moraju vjerovati u ljepotu, moraju sanjati i biti preneseni izvan stvarnosti onoga što ostatak čovječanstva radi... Sve to „pretvaranje” i „fikcija” najbolji je vaspitni proces koji dijete može proći”, poručile su one.